14,6 milijardi kuna zvuči veoma privlačno. Velika su to sredstva koja su predviđena za investiranje u tijeku ove godine. Odluka vlade zatekla je mnoge, ali i odmah povukla pitanje kuda će taj novac biti uložen. Prema najavama predsjednice vlade o sudbini tog novca izvršiti će se potrebne konzultacije i dogovori sa socijalnim partnerima. Posve očekivano počela su i nagađanja, da će se taj novac uglavnom utrošiti u trenutno zaustavljene kapitalne objekte u zemlji. Takva odluka u biti i ne bi trebala predstavljati neko iznenađenje, jer za te su projekte gotovi planovi i moglo bi se odmah nastaviti sa započetim radovima, ali i sa onima koji su planirani, a sa realizacijom se nije počelo zbog aktualne situacije u zemlji. Uglavnom u ovom je trenutku bitno, da se pokrenu gospodarske aktivnosti, a one vežu uz sebe i početak stabilizacije i gospodarstva i državne blagajne. Sada preostaje, da se socijalni partneri pokažu u pravom svijetlu i da svojim prijedlozima koji naravno moraju biti ekonomski prihvatljivi pokrenu malaksalo gospodarstvo. Neki ekonomski analitičari imaju drugačije vizije o rješavanju gospodarske krize i mislim da je sada potrebno da svoje mišljenje jasno uobliče u konkretne prijedloge i prezentiraju ih vladi kao jednu od mogućih solucija.

Razmišljajući o ovim sredstvima koja bi trebala biti prvi pokretač gospodarstva ne mogu, a da ne razmišljam o sredstvima koja bi Hrvatska trebala dobiti po pristupanju u EU, a radi se o milijardama eura. Dosada se nismo baš previše iskazali u korištenju pred pristupnih fondova iako su nas upozoravali, da se moramo dobro pripremiti za traženje i korištenje tih sredstava. Unatoč svim mogućim ministarstvima i agencijama svih vrsta mi ta sredstva nismo koristili kako bi trebalo. Činjenica je, da potreba za sredstvima koja su nam bila ponuđena imamo i to možda daleko više nego što nam je bilo ponuđeno, a mi nismo iskoristili ni ona koja smo mogli povući. Radi li se o nesposobnosti pojedinih lokalnih zajednica ili o njihovoj indolentnosti teško je reći, ali to nalikuje na to da ne želimo podići novac koji leži na cesti, jer nam se ne da sagnuti. Znam, da će neki reći, da je trebalo ispunjavati hrpe papira, ali to nije opravdanje, pa zar za običan kredit ili neki sličan posao nije potrebno sakupiti hrpe papira, a kredite moramo i vraćati. Posebno me brine nebriga siromašnih sredina kojima je to bio idealan način da riješe svoje nagomilane komunalne probleme za koje nemaju sredstava. No ipak moram odati priznanje svima onima koji su se potrudili i povukli ponuđeni novac, a bilo je i slučajeva, da se ujedinilo u nekom projektu više lokalnih zajednica, te su zajednički dobili potreban novac za svoje projekte koji njima mnogo znače za normalan i uljuđen život.

Ipak da se vratim sredstvima EU koja nas čekaju rezervirana. Ovoga puta nikako ne bi smjeli gubiti vrijeme i trebali bi pod hitno krenuti u planiranje projekata koje će biti moguće realizirati ovim sredstvima. Svi znamo stanje naše željeznice i planova o gradnji nizinske pruge Zagreb-Rijeka i ukoliko se taj projekt uistinu želi realizirati već kasnimo sa pripremnim radovima. Projekt kanala Dunav-Sava godinama je samo riječ na papiru, a bilo bi vrijeme, da se i to počne realizirati. Nije taj projekt samo pitanje skraćivanja plovnog puta, već je on vezan i za prosperitet poljoprivrede, jer bi se njegovom realizacijom veoma uspješno moglo realizirati i navodnjavanje poljoprivrednih površina koje nam ljeti posljednjih godina osjećaju nedostatak vode. Mislim, da nije potrebno govoriti kako bi se na taj način mogla potaći i masovnija proizvodnja voća i povrća koje traži daleko manje površine, ali i bolje uvjete za proizvodnju nego ih u tim krajevima danas imamo. O broju radnika koji bi bili angažirani na realizaciji ovih radova nije potrebno ni govoriti. Stoga bi već sada svi oni koji se bave ovim djelatnostima trebali krenuti u pripremu ovih projekata, jer inače će nas vrijeme opet pregaziti zbog naše neučinkovitosti.

Ma bravo! Kakvom nepodnošljivom lakoćom pojedinci daju kritizirajuće izjave koje moramo slušati, a koji već preko deset godina sudjeluju u koalicijskim vladama i koji se danas ponašaju kao Poncie Pilat i sada od svih poteza vlada u kojima su imali učešće i sudjelovali u donošenju odluka peru ruke. Najbolji primjer za to su protekli protesti seljaka. Odavno sam napisala kako je dug nešto što se treba vratiti bez obzira pod kojim je uvjetima taj dug nastao. Ovih dana svi kao papagaji ponavljaju tu rečenicu, ali pri tome nastoje pod svaku cijenu minimalizirati svoju ili odgovornost svojih ministara u nekim prošlim protestima kada se išlo linijom manjeg otpora i kada su data obećanja koja sada treba ispuniti i to u situaciji koja nije nimalo jednostavna.

Ponekad se pitam što ti mali koalicijski partneri u našim vladama doprinose općem boljitku države osim što služe kao glasačka mašina u Saboru kada neki zakon treba njihove glasove kako bi bio donesen. Naravno njihov je interes i instaliranje svojih kadrova na razne položaje i kontrola nad određenim tvrtkama kao da su one njihovo vlasništvo, a oni jedini njihovi zaštitnici. Možda je doista za neke stranke već počela predizborna utrka, pa na svaki način nastoje umanjiti svoj dio odgovornosti za ono što jesu ili ono što nisu poduzeli, predložili ili se možda usprotivili donošenju nekih odluka. Teško je vjerovati ljudima koji se služe floskulama da opravdaju svoje promašaje i koji na svaki mogući način nastoje svu odgovornost svaliti na nekoga drugoga. Ponašaju se kako bi se reklo kao da su sada "došli na biciklu", pa pojma nemaju što se u zemlji događa.

Nisu ovo prvi ovakvi istupi. Počelo je to još za vrijeme koalicijske vlasti Ivice Račana. Tadašnja koalicija također je bila sklopljena više na osobnim interesima stranaka nego na općem interesu za građane ove zemlje. Bilo je i u to vrijeme raznih natezanja oko interesnih sfera koalicijskih partnera, a to se je nastavilo i u ovoj sadašnjoj koalicijskoj vladi. Teško je zadovoljiti sve apetite kojima se rukovode pojedinci, pa kada im to u potpunosti ne uspije onda nastoje svu odgovornost prebaciti na nekoga drugoga. Birači i inače veoma brzo zaboravljaju i opraštaju, a počesto se ne rukovode na izborima općim interesom, već isključivo osobnim simpatijama, a to izgleda sada kada se najavljuje ipak polagani izlazak iz krize nastoje čelnici pojedinih stranaka iskoristiti. Koriste koalicijski partneri i to što je predsjednica vlade svjesna, da u ovom času prijevremeni izbori nisu dobra opcija za zemlju, jer bi tehnička vlada bila onemogućena u djelovanju, a to nikako nije dobra opcija za Hrvatsku u ovoj kriznoj situaciji, pa se obrušavaju na svaki potez vlade kao da oni sa svime što se je događalo nemaju ništa. Osobno vjerujem, da svi oni koji žele dobro ovoj zemlji i njezinim građanima neće dozvoliti, da politički špekulanti ostvare svoje planove. Ideja za izlazak iz krize i ovako nemaju, jer da znaju kako riješiti probleme već bi nam to saopćili. Ništa u našim životima nije vječno, pa tako neće biti ni ovi problemi, a ovakvih se likova sa političke scene već gotovo sutra nitko neće ni sjećati.

Ovih smo dana svjedoci raznih rasprava o gospodarskoj, financijskoj i političkoj situaciji u zemlji. Organiziraju se razni okrugli i drugi stolovi, diskusije, tematske rasprave i slično. Možemo ćuti razna manje-više beskorisna mišljenja od kojih nikakve pomoći. Neku večer slušala sam neke od ekonomskih autoriteta u jednoj tv emisiji. Prigovarali su kako vlada nema jasno određen cilj i to me je ponukalo da malo razmislim o toj izjavi. Osobno smatram da svi mi imamo u životu razne ciljeve, ali se često susrećemo sa problemom njihove realizacije, pa nisam u stanju prihvatiti ovu konstataciju. Vjerujem da vlada ima cilj, ali se postavlja pitanje da li ima adekvatna rješenja kojima bi taj cilj i ostvarila. Naravno, mislim o pokretanju gospodarstva, povećanju potrošnje, zaustavljanju gubitka radnih mjesta i otvaranja novih i niza drugih međusobno povezanih pitanja. Nakon svih propusta koji su se događali proteklih godina, prije nastupa krize koju se iskreno rečeno ipak moglo predvidjeti potrebno je učiniti sve kako bi se situacija promijenila.

Jedino što sada preostaje je poduzimanje mjera koje će pomoći oporavku gospodarstva. Svi kritičari trebali bi konkretnim prijedlozima poduprijeti vladu i ponuditi konkretna rješenja, jer to je jedini način da se u ovoj situaciji nešto promjeni. Vlada je objavila ukidanje kriznog poreza sa 01.07. ove godine od 2 posto na prihode od 3.000 do 6.000 kuna i odmah su uslijedile razne reakcije. Jedni hvale takav potez dok su drugi odmah opalili kritiku kako taj porez nije trebalo ni uvoditi. Da li je trebalo ili ne doista nisam načisto sa time, ali svakako da je taj porez u izvjesnom smislu u određenom periodu punio i još puni proračun, a koliko on smanjio potrošnju teško je reći imajući u vidu, da se štednja građana u bankama povećava, jer su neki ljudi doslovno shvatili da je štednja jedini pravi potez. Aktualnom krizom uglavnom opet profitiraju bankari, a pogoduju im i građani koji kao kreditna sredstva koriste kartice i time ujedno plaćaju najveće kamate.

Začuđujuće je slušati kako se tumači što sve kod nas ne funkcionira. Pokušala sam to ukratko rezimirati, pa ispada da nam bi bilo bolje da ne postoji brodogradnja, poljoprivreda kao i mnoge druge grane proizvodnje, jer ih se smatra nerentabilnim, ali sa time se ni u kojem slučaju ne mogu složiti. Rješenje se ne nalazi u zatvaranju određenih proizvodnji, nego u novoj realnijoj i poštenijoj raspodjeli poticaja i raznih drugih financijskih pomoći koji su dosada dijeljeni na veoma netransparentan način i često su ih dobivali oni koji na njih nisu imali pravo, ali je istodobno potrebno pomoći svima onima koji se upuštaju u poduzetničke vode i na taj način pomažu gospodarstvu. Osobno imam osjećaj da tim ljudima na putu ka početku poslovanja stoje samo birokratske prepreke umjesto da im se pomaže da što brže krenu u poslovanje, jer ne bi trebalo zaboraviti, da će ti ljudi ipak uz sve ostalo otvoriti i nova radna mjesta i svojim poslovanjem puniti proračun. Potrebno je preispitati i mnoga druga pitanja kojima bi se oteretio proračun, ali to je potrebno riješiti i na lokalnoj razini na koju se veoma često zaboravlja i u prvi se plan stavljaju problemi na nivou države dok se ovi drugi zaboravljaju, a oni nisu mali. Recesija, kriza, nesolventnost, nezaposlenost i svi ostali problemi koji nas muče neće se riješiti sami od sebe, ali ih neće riješiti ni beskorisne kritike, pa je stoga ponovno ponavljam potrebno aktivno uključivanje svih relevantnih stručnjaka koji mogu dati doprinos što bržem i efikasnijem izlasku iz krize. Zloguki proroci samo pojačavaju apatiju i defetizam kojeg u ovoj zemlji i sada ima previše.
 

Ovih dana ponovo možemo uočiti još jednu utrku u plasiranju novih postignuća divova internetske tehnologije. Jedni najavljuju nove mogućnosti za budućnost, a drugi se već hvale svojim novim uspjesima u daljnjem razvoju ove zasada vjerojatno najprofitabilnije tehnološke industrije. Premda je i dosada svima koji ga prate bilo jasno da je digitalni svijet bitno drugačiji od ovog tradicionalnog to se svakim danom sve više potvrđuje.

Svaki poslovni odnos uvijek podrazumijeva dvije strane. Normalno je da svaka od njih ima svoje interese koje nastoji pod svaku cijenu ostvariti. Poslovnim ljudima, ali i običnim građanima jasno je, da svoje interese u svakom poslu radilo se o kupnji ili prodaji, iznajmljivanju ili bilo kojem drugom poslu moraju ostvariti rezultate na što zadovoljavajući način i na svoju korist. Zašto danas razmišljam o toj temi i pišem o njoj?

Prije nekoliko godina bilo je to gotovo nezamislivo, ali danas je to realnost. Pristup internetu prema mišljenju četvero od pet ljudi smatra osnovnim ljudskim pravima. Internet je svrstan u kategoriju osnovne infrastrukture potrebne za normalan život, a to su sve današnje blagodati u kojima uživaju građani mnogih zemalja. Takav stav već su službeno zauzele Finska i Estonija, a snažnu podršku tom projektu pružaju i razna međunarodna tijela, posebno UN.

Hrvatska može odahnuti, postignut je sporazum sa seljacima. Danima su kršili zakon, jer prema riječima jednog od policijskih zapovjednika nisu imali dozvolu za javno okupljanje, a policija ih je unatoč tome osiguravala i tolerirala njihovo ponašanje za razliku od prosvjednika u Varšavskoj ulici u Zagrebu. No to bi mogla biti teme sama za sebe o tome kako se primjenjuje zakon.

Može li država ispuniti sve financijske zahtjeve koje pred nju postavljaju pojedine društvene skupine? Naravno da ne može, jer blagajna nema rezervi, a situacija traži angažman svih struktura društva kako bi se poboljšala ekonomska situacija. Ovih dana uz gladne radnike koji su spremni za svoja upropaštena poduzeća žrtvovati i svoje živote događa se nešto posve drugačije. Izgleda pomalo svi zaboravljaju na činjenicu kako preko 70 tisuća zaposlenih u ovoj zemlji ne prima plaću zbog problema u tvrtkama u kojima rade.

Godine koje prođu više nikada nije moguće vratiti. Koliko smo iskoristili neko vrijeme pokazati će nam rezultati koje očekujemo. Koristimo li mi uvijek racionalno vrijeme i poslovne prilike koje nam se ukazuju najčešće uvidimo sa velikim zakašnjenjem. Energetsku situaciju u zemlji, ali i u cijeloj Europi pratim već kroz niz godina. Moram priznati, da mi je ponekad neugodno kada napišem nešto o toj temi, a zatim se ispostavi kako se situaciju u tom sektoru veoma važnom za svaku zemlju, pa tako i za Hrvatsku redovno mijenja bez nekih racionalnih objašnjenja.

Veseli se narode, nema razloga za brigu. U Hrvatskoj nikada kraja veselju. Naročito veseli mogu biti oni koji nemaju stan. Pitate se zašto? Odgovor je veoma jednostavan. Nikada nije bilo lakše doći do stana. Nakon vladine odluke da će financijski kreditom sa počekom do 20 godina pomoći onima koji kupuju prvu nekretninu zavladalo je pravo oduševljenje. Sada znamo da će se moći dobiti od 100 do 300 eura za kupnju stana po kvadratnom metru stana čija cijena ne smije prelaziti 1.600 eura.

 Parola tvornice radnicima odavno je mrtva. Koliko su doista tvornice bile radničke može se samo raspravljati. Sigurno, da je postojao određen utjecaj radnika na pojedine segmente poslovanja i svakako određena sigurnost koju su radnici uživali u odnosu na postojeći rukovodni sastav kojim je rukovodio kako se tada nazivalo direktora inokosni poslovni organ.

Iako Apple veoma dobro stoji financijski i ostvario je veliku dobit vlasnici dionica ove godine ostaju bez dividende. Predviđen iznos od 25 milijardi dolara koji bi mogao biti isplaćen dioničarima ostaje po svemu sudeći u kompaniji. Vjerojatno će to bit veliko razočaranje za vlasnike dionica koji su bili veoma oduševljeni uspješnim poslovanjem kompanije.

Ukoliko ste vlasnik stana mnogi vas u današnje vrijeme sigurno smatraju sretnim. To što vjerojatno otplaćujete kredit sa ne baš malim kamatama brzo se zaboravlja, jer je to još uvijek bolje nego biti podstanar. Mnogima je san imati vlastiti krov nad glavom, a to postaje sve teže i teže ostvarivo. Biti vlasnikom stana ponekad baš i nije uvijek prevelika sreća kako to mislimo.